Lugarica

Od jesen08a

Od jesen08a

Izvana gledajuć moj je lug isti kao svaka druga šuma.
Tek ako uđeš u njegov svijet možeš upoznati bogatstvo njegova života, ljepotu njegovih staza, njegovo drveće, potoke, izvore. Saznaješ gdje ćeš naći koje biljke, gdje se kreću koje životinje, kuda vodi koji puteljak.
A, opet, kad ti se čini da si ga dobro upoznao uvijek te dočeka i neko iznenađenje, nešto novo, nepredviđeno.

Korak ulaska u njegov svijet mijenja tvoj svijet.
Hod po njegovim stazama mijenja te. Oblikuje.
Mijenja te iznutra. Samo zahvaljujući tome što si ti njega upoznao iznutra.

Isto je tako s čovjekom.

I s Bogom.

Kad mi se čini da Bog šuti
to nije Njegova šutnja.

To je moja buka.

Ljubav je jedina moć kojom se Bog služi.

Zato ga mi tako često smatramo nemoćnim.

(sa starog bloga)

Ne mogu se boriti.
Ne mogu pobjeći.
Jedino što mogu je dublje se ukorijeniti.
Ojačati.

Moje drveće raste.
A ja koračam.
Moj rast je u hodu.
Ja nemam korijenje. Putujem.

Moje drveće traži sunce i raste prema njemu
Ja tražim svjetlost i koračam prema njoj.
Dok mi ona obasjava staze.

U mom je lugu drveće posebno lijepo. Plemenito. Jer je nepravilno. Svako stablo je drugačije. Svaka grana ima neki svoj put. Ne vidiš u čemu se sastoji uopće njihov sklad, čini se nemoguć, a on je ipak tu... Ljepota je u originalnosti. Nepravilnosti. Raznolikosti.
Jer su one znak istinitosti.
A nema ljepote bez istine.

Zapisi iz luga.. Ne što bi lug bio jedino mjesto pisanja ili jedina tema.. nego zato što je lug moje utočište...